33. nedjelja kroz godinu C
“Kamen postojanosti”
U jednom planinskom selu živio je starac po imenu Luka. Bio je poznat po svojoj smirenosti — ništa ga nije moglo izbaciti iz ravnoteže. Ljudi bi mu često dolazili s brigama: o bolesti, gubitku, nepravdi, ratovima koji su se bližili. On bi ih samo pogledao i rekao:
„Sine moj, čvrsto stani na stijenu, i neće te odnijeti oluja.“
Jednog dana, snažan potres pogodio je cijelo područje. Kuće su se rušile, zemlja se tresla, ljudi su bježali u panici. Kad se sve smirilo, selo je bilo razoreno — osim jedne male kolibe, Lukine. Kad su ga pitali kako je moguće da je njegova kuća ostala, odgovorio je mirno:
„Dok su drugi gradili na pijesku, ja sam kuću sagradio na stijeni. Nisam mislio na ljepotu, nego na čvrstinu.“
Nakon potresa, ljudi su ponovno gradili — ovaj put svi su kopali duboko i tražili stijenu. I tada su razumjeli što im je Luka cijeli život govorio.
Pouka:
Bog nas uči da u životu ne tražimo sigurnost u stvarima koje prolaze — u uspjehu, bogatstvu, ljudskim priznanjima. Sve to može nestati kao prašina u vjetru.
Prava postojanost dolazi samo iz vjere u Boga i povjerenja u Njegovu providnost.
Kao što Isus kaže u današnjem evanđelju:
“Svojom ćete se postojanošću spasiti.” (Lk 21,19)
Kad sve oko nas izgleda nesigurno, kad se svijet trese, tada se pokazuje na čemu smo sagradili svoj život. Ako stojimo na stijeni vjere — nećemo pasti.
32. nedjelja kroz godinu C
Cvijet koji nije znao da će procvjetati
U jednom tihom samostanu, visoko u planinama, živio je stariji redovnik po imenu brat Luka. Bio je poznat po svom blagom osmijehu i po tome što je s ljubavlju brinuo o vrtu iza crkve. Tamo su cvjetale ruže, ljiljani i božuri, a miris njihova cvata ispunjavao je zrak kad bi zvona pozivala na molitvu.
Jednog dana, novak po imenu Petar došao je bratu Luki i s tugom mu rekao:
„Brate Luka, muči me jedna misao. Svi ovi cvjetovi na kraju uvenu. Ako je sve što vidimo osuđeno na propast, što onda ostaje? Ima li uopće nešto nakon smrti, ili je sve samo trenutak što nestaje?“
Brat Luka se nasmiješio i bez riječi mu dao jedno sitno, suho sjeme.
„Zasadi ovo sjeme u zemlju“, rekao je. „I budi strpljiv.“
Petar je poslušao, ali kako su tjedni prolazili, ništa se nije događalo. Svakog dana zalijevao je tlo, ali nije vidio ni trag života. Počeo je sumnjati.
„Rekao sam vam, brate Luka, ništa ne raste. Ovo je besmisleno!“
Luka ga je pogledao blagim očima:
„Petre, to sjeme ne umire da bi nestalo, nego da bi živjelo na drugi način. Njegova smrt u zemlji nije kraj, nego početak novog života. Vidiš, takav je i naš život. Kad jednom padnemo u zemlju, Bog nas ne zaboravlja. On nas preobražava u nešto novo.“
Nekoliko dana kasnije, dok je sunce milovalo vrt, Petar je ugledao zeleni izdanak koji je probio zemlju. Srce mu se ispunilo radošću.
Tada je shvatio: smrt nije kraj, nego vrata kroz koja Bog vodi u puninu života.
I dok su crkvena zvona zazvonila za večernju molitvu, Petar je ponavljao u sebi Isusove riječi:
„Bog nije Bog mrtvih, nego živih, jer svi njemu žive.“ (Lk 20,38)
Poruka priče:
Vjera u uskrsnuće nije samo nada u budućnost — to je poziv da već sada živimo u povjerenju, s ljubavlju i hrabrošću. Bog ne stvara ništa da bi nestalo; On stvara da bi živjelo. Kao sjeme u zemlji, i naš život prolazi kroz tamu, ali samo da bi u Bogu procvjetao.
