KRŠTENJE GOSPODINOVO

Glas nad tihom rijekom

U rano jutro, dok se magla još zadržavala nad rijekom Jordanom, ljudi su dolazili u tišini. Nosili su u srcima težinu svojih promašaja, pitanja bez odgovora i čežnju za novim početkom. Ivan je stajao u vodi, jednostavan i snažan, pozivajući na obraćenje.

Među mnoštvom pojavio se i jedan mladić. Nije došao jer je bio grešan više od drugih, nego zato što je osjećao prazninu. Imao je sve što je smatrao važnim, ali mu je duša bila nemirna. Kad je došao red na njega, ušao je u rijeku i pognuo glavu. Voda ga je obavila – hladna, ali čista. Na trenutak mu se učinilo kao da sve staro s njega silazi.

Tada je ugledao Isusa kako dolazi. Ništa na Njegovu licu nije odavalo moć, a ipak je iz Njegove prisutnosti zračio mir. Kad je Isus ušao u vodu, rijeka je postala mjesto susreta neba i zemlje. U tom trenutku, dok se Isus krstio, nebo se otvorilo, a glas je rekao:
„Ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina.”

Mladić je osjetio kako se i u njemu nešto otvara. Shvatio je da Bog ne dolazi samo jakima i savršenima, nego onima koji se usude stati pred Njega iskrena srca. Isus se nije krstio jer je morao, nego da bi bio s ljudima – do kraja, čak i u vodi njihova obraćenja.

Kad je mladić izišao iz rijeke, svijet oko njega bio je isti, ali on više nije bio isti čovjek. Znao je da nije sam i da je njegov život sada put kojim Bog želi hodati zajedno s njim.

Pouka

Krštenje Gospodinovo podsjeća nas da Bog ulazi u našu svakodnevicu, u naše slabosti i borbe. Isus ne stoji iznad čovjeka, nego s njim – u vodi, u prašini, u životu.
Naše krštenje nije samo događaj iz prošlosti, nego stalni poziv:
živjeti kao ljubljena djeca Božja i donositi svjetlo tamo gdje živimo.

2. NEDJELJA KROZ GODINU

Janje koje prolazi tiho

Bila je to još jedna obična subota uz rijeku Jordan. Ivan je stajao ondje gdje je već toliko puta govorio ljudima o obraćenju. Dani su prolazili, a on je znao da se njegova uloga polako približava kraju. Nije ga to žalostilo. Radovao se jer je znao: Onaj važniji već je među njima.

Tada je ugledao Isusa kako prolazi. Nije govorio glasno, nije tražio pažnju. Samo je hodao putem kao i svi drugi. Ivan je zašutio, a zatim pokazao rukom i izgovorio riječi koje su promijenile tijek povijesti:
„Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta.”

U blizini su stajala dvojica mladića. Čuli su te riječi, ali nisu ih odmah razumjeli. Jaganjac? Zar Spasitelj ne bi trebao doći snažan, s moći i vatrom? Ipak, nešto u Ivanovu glasu bilo je drugačije. Nije pozivao na strah, nego na povjerenje.

Mladići su krenuli za Isusom. On se okrenuo i upitao ih jednostavno:
„Što tražite?”
Nisu znali pravi odgovor. Rekli su samo:
„Učitelju, gdje stanuješ?”

Isus im nije održao govor. Samo je rekao:
„Dođite i vidjet ćete.”

Toga su dana ostali s Njim. Nisu vidjeli čuda, ali su osjetili da su pronašli ono što su tražili cijeli život: pogled koji razumije, riječ koja liječi, tišinu u kojoj srce nalazi mir. Jedan od njih, Andrija, nije mogao zadržati tu radost. Otišao je po svoga brata i rekao mu:
„Našli smo Mesiju.”

Pouka

Bog često dolazi tiho. Ne nameće se, ne viče, ne osvaja silom.
Isus je Jaganjac – znak ljubavi koja se daje, a ne moći koja tlači.

Druga nedjelja kroz godinu uči nas da vjera počinje slušanjem i hodom za Isusom. On nas pita isto što je pitao prve učenike:
„Što tražite?”

A odgovor ne nalazimo u riječima, nego u odluci: poći za Njim i ostati s Njim.

3. NEDJELJA KROZ GODINU

Mreže ostavljene na obali

More je toga jutra bilo mirno. Sunce se tek dizalo, a ribari su već bili umorni. Noć je prošla bez ulova. Mreže su bile teške ne od ribe, nego od razočaranja. Šimun i Andrija šutke su ih prali, naviknuti na dane kad trud ne donese plod.

Tada je Isus prolazio obalom. Nije došao u hram, nije tražio učene ljude. Došao je ondje gdje su ruke ispucale od soli, a srce umorno od svakodnevice. Zaustavio se i pogledao ih – ne kao ribare, nego kao ljude koji mogu više nego što sami vjeruju.

Rekao je jednostavno:
„Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi.”

Nije im obećao lak život. Nije rekao da će more uvijek biti mirno. Ali u Njegovu glasu bilo je nešto što je budilo hrabrost. Nešto što je govorilo da njihov život ima dublji smisao od ponavljanja istih dana.

Oni su se pogledali. Mreže su ostale na obali. Čamac je ostao prazan. A oni su krenuli puni – ne sigurnosti, nego povjerenja.

Malo dalje, Jakov i Ivan popravljali su mreže sa svojim ocem. Isus ih je pozvao. I oni su ostavili čamac, oca, poznati svijet. Nisu znali kamo točno idu, ali su znali s kim idu.

More je ostalo isto. Obala ista. Ali od toga dana ništa više nije bilo obično.

Pouka

Treća nedjelja kroz godinu podsjeća nas da Isus dolazi u našu svakodnevicu i poziva nas baš ondje gdje jesmo.
On ne čeka da budemo savršeni, nego spremni ostaviti ono što nas veže i poći za Njim.

Mreže koje nas sputavaju mogu biti strah, navike, sigurnosti bez ljubavi.
Kad ih ostavimo na obali, ne gubimo – postajemo slobodni.

Isus i danas prolazi našom obalom i tiho govori:
„Hajde za mnom.”