28. NEDJELJA KROZ GODINU

Evanđelje: Mt 22,1-14
„Dođite na svadbu!“

Današnje Evanđelje govori o kralju koji priređuje svadbenu gozbu svome sinu. Poziva uzvanike, ali oni ne žele doći.

Jedan odlazi na svoju njivu. Drugi za svojim poslom. Treći ima neke svoje obaveze.

Svatko ima razlog.

I možda nam se njihovi razlozi ne čine toliko neobičnima. Pa i mi imamo obaveze. Imamo posao, obitelj, odgovornosti, brige i planove.

Ali Isus nas danas pita nešto dublje:

Imamo li vremena za ono što je uistinu važno?

Koliko puta kažemo: „Nemam vremena.“

Nemam vremena za molitvu.
Nemam vremena za obitelj.
Nemam vremena za razgovor.
Nemam vremena pomoći.
Nemam vremena stati.

A onda prođu dani, mjeseci i godine.

Možda nije problem samo u tome što imamo previše obaveza. Možda je problem u tome što smo neke stvari koje su nam najvažnije stavili na kraj popisa.

Uvijek ćemo imati nešto što treba napraviti.

Uvijek će postojati novi posao. Nova obaveza. Nova briga.

Ali život ne smije postati samo niz obaveza.

Bog nas poziva na gozbu. Poziva nas na život, zajedništvo, ljubav i radost.

Njegov poziv nije uvijek nešto veliko.

Ponekad nas poziva kroz osobu koja treba našu pažnju.

Ponekad kroz dijete koje želi razgovarati. Ponekad kroz roditelja kojem treba naš poziv. Ponekad kroz prijatelja koji prolazi teško razdoblje.

Ponekad kroz tihi trenutak u kojem nas Bog poziva da zastanemo.

Ne trebamo čekati da se život smiri kako bismo počeli živjeti ono što je važno.

Možda je upravo danas trenutak da se odazovemo.

Poticaj za život

Zapitaj se danas: Što mi najčešće uzima vrijeme koje bih mogao darovati Bogu i ljudima koje volim?

Postoji li osoba kojoj već dugo želiš posvetiti vrijeme?

Postoji li nešto što stalno odgađaš?

Danas nemoj reći: „Jednom ću.“

Nazovi nekoga. Pomoli se. Provedi vrijeme s obitelji. Posjeti nekoga. Učini dobro djelo.

Odazovi se danas na jedan poziv ljubavi.

Molitva

Gospodine Isuse,
pomozi mi čuti Tvoj poziv
usred svakodnevnih obaveza.

Daj mi vremena za Boga,
za obitelj
i za ljude kojima sam potreban.

Ne dopusti da uvijek govorim
„sutra ću“.

Nauči me odazvati se
ljubavi već danas.

Amen.

 

 

29. NEDJELJA KROZ GODINU

Evanđelje: Mt 22,15-21

„Podajte caru carevo, a Bogu Božje.“

Današnje Evanđelje govori o pitanju koje su ljudi postavili Isusu: treba li plaćati porez caru?

Željeli su ga uhvatiti u riječi. Što god odgovorio, netko bi mogao biti nezadovoljan.

Ali Isus im daje odgovor koji ide mnogo dublje od njihova pitanja:

„Podajte caru carevo, a Bogu Božje.“

Isus nas podsjeća da u životu postoje obveze koje trebamo ispunjavati. Imamo posao, obitelj, odgovornosti i dužnosti prema drugim ljudima.

Sve je to dio našega života.

Ali postoji nešto što nikada ne smijemo zaboraviti: Bog želi naše srce.

Možemo imati novac, kuću, posao i mnogo uspjeha, a ipak u sebi osjećati prazninu.

Možemo svima ispunjavati očekivanja, a zaboraviti ono najvažnije – svoj odnos s Bogom.

Ponekad se toliko trudimo izgraditi svoj život da zaboravimo pitati Boga vodi li nas naš put prema istinskoj sreći.

Trčimo za zaradom. Brinemo se o budućnosti. Želimo imati više, postići više i biti sigurniji.

A kada ćemo pronaći vrijeme za Boga?

Kada ćemo zastati i zahvaliti mu za život, zdravlje, obitelj i sve ono što često uzimamo zdravo za gotovo?

Bog ne traži da zanemarimo svoje dužnosti. On nas poziva da ih živimo s ljubavlju, poštenjem i čistim srcem.

Nije važno samo koliko radimo, nego i kako radimo.

Nije važno samo koliko imamo, nego i znamo li dijeliti.

Nije važno samo što drugi misle o nama, nego i kakvi smo onda kada nas nitko ne vidi.

Možemo prevariti čovjeka, možemo sakriti istinu i možemo drugima pokazivati sliku o sebi koja nije stvarna.

Ali pred Bogom ne trebamo glumiti.

On poznaje naše srce. Zna naše slabosti, naše borbe, naše strahove i naše dobre namjere.

I upravo takve nas poziva da mu se približimo.

Ne moramo čekati da postanemo savršeni kako bismo počeli živjeti s Bogom.

Dovoljno je da mu iskreno otvorimo svoje srce i dopustimo mu da nas mijenja.

Jer na kraju života neće biti najvažnije koliko smo toga stekli, nego koliko smo ljubavi ostavili iza sebe.

Poticaj za život

Zapitaj se danas: Što sam u svom životu dao Bogu, a što sam zadržao samo za sebe?

Dajem li Bogu svoje vrijeme ili mu ostavljam samo trenutke kada mi ništa drugo nije važno?

Jesam li pošten u svojim postupcima? Znam li priznati pogrešku? Jesam li spreman pomoći čovjeku koji mi ne može ništa vratiti?

Danas učini nešto što će pokazati da tvoja vjera nije samo riječ.

Odvoji nekoliko minuta za molitvu. Budi pošten ondje gdje bi ti bilo lakše prešutjeti istinu. Pomozi nekome bez očekivanja zahvale.

Ne zaboravi: Bogu ne trebaju naše velike riječi koliko mu treba naše iskreno srce.

Molitva

Gospodine Isuse,

pomozi mi da ne zaboravim Tebe usred svakodnevnih briga i obveza.

Nauči me pošteno živjeti, iskreno ljubiti i nesebično pomagati.

Oslobodi moje srce od pretjerane brige za materijalne stvari.

Daj da ne tražim samo ono što mogu imati i posjedovati, nego i ono što me približava Tebi.

Neka moj život bude ispunjen vjerom, dobrotom i ljubavlju.

Amen.

30. NEDJELJA KROZ GODINU

Evanđelje: Mt 22,34-40

„Ljubi Gospodina Boga svojega i svoga bližnjega kao sebe samoga.“

Današnje Evanđelje donosi nam pitanje koje su postavili Isusu: koja je najveća zapovijed?

Isus odgovara jasno i jednostavno.

Ljubi Boga svim svojim srcem, svom svojom dušom i svim svojim umom. A druga je ovoj slična: ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.

U nekoliko riječi Isus nam otkriva srce cijeloga kršćanskog života.

Ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku ne mogu se odvojiti.

Možemo redovito moliti. Možemo ići u crkvu. Možemo poznavati molitve i crkvene običaje.

Ali Isus nas danas poziva da se zapitamo: vidi li se naša vjera u načinu na koji se odnosimo prema ljudima?

Kako razgovaramo sa svojim ukućanima?

Imamo li strpljenja za starije? Znamo li saslušati dijete? Primjećujemo li čovjeka koji je sam, tužan ili zaboravljen?

Lako je govoriti o ljubavi kada smo okruženi ljudima koji nas razumiju i koji se prema nama lijepo ponašaju.

Ali što kada nas netko povrijedi?

Što kada nas netko razočara, nepravedno optuži ili nam ne uzvrati dobrotu?

Upravo tada ljubav postaje pravi izazov.

Ljubiti ne znači da uvijek moramo odobravati sve što drugi čine. Ne znači ni da trebamo dopustiti da nas netko povrjeđuje.

Ljubiti znači sačuvati ljudskost i onda kada je teško. Ne vraćati zlo za zlo. Ne ponižavati drugoga. Ne zatvarati srce pred tuđom boli.

Ponekad je najveći čin ljubavi prešutjeti ružnu riječ.

Ponekad je to iskrena isprika.

Ponekad je to odluka da više nećemo hraniti mržnju i gorčinu u sebi.

A ponekad je ljubav jednostavno ostati uz nekoga tko prolazi teško razdoblje, bez velikih savjeta i bez mnogo riječi.

Isus nas poziva i da ljubimo sebe kao što ljubimo bližnjega.

To znači da ne moramo stalno dokazivati svoju vrijednost. Ne moramo svima udovoljavati niti nositi svaki teret sami.

I mi smo Božja djeca. I nama su potrebni odmor, razumijevanje, oprost i mir.

Čovjek koji uči prihvaćati Božju ljubav lakše će tu ljubav darivati drugima.

Zato kršćanski život nije samo u tome da govorimo o Bogu. On je i u tome da drugima svojim životom pokažemo kakav je Bog.

Ako želimo da ljudi osjete Božju dobrotu, počnimo od vlastitoga doma.

Budimo blaži prema onima koje svakodnevno susrećemo. Pokažimo više zahvalnosti. Manje osuđujmo. Više slušajmo.

Jer ponekad upravo oni koji su nam najbliži najduže čekaju na našu pažnju, lijepu riječ i zagrljaj.

Ljubav prema Bogu postaje vidljiva u ljubavi koju darujemo čovjeku.

Poticaj za život

Zapitaj se danas: Osjećaju li ljudi oko mene da ih ljubim?

Jesam li prema svojim najbližima jednako strpljiv kao prema ljudima pred kojima se želim pokazati u najboljem svjetlu?

Postoji li netko kome trebam oprostiti? Jesam li nekoga povrijedio riječima? Jesam li zaboravio zahvaliti osobi koja mi svakodnevno čini dobro?

Danas učini barem jedno malo djelo ljubavi.

Nazovi nekoga tko je usamljen. Saslušaj osobu koju obično prekidaš. Zagrli nekoga koga voliš. Izgovori riječ oprosta ili zahvale.

Ne čekaj da drugi prvi pokažu ljubav.

Počni ti.

Jer ljubav ne počinje velikim riječima, nego malim djelima koja činimo iskreno, čak i onda kada ih nitko ne vidi.

Molitva

Gospodine Isuse,

nauči me ljubiti onako kako Ti ljubiš mene.

Daj mi srce koje ne osuđuje olako, riječi koje ne ranjavaju i ruke koje su spremne pomoći.

Pomozi mi da u svojim najbližima prepoznam Tebe.

Daj mi snage oprostiti kada sam povrijeđen i poniznosti priznati pogrešku kada ja povrijedim druge.

Nauči me čuvati svoje srce, prihvatiti sebe i iskreno ljubiti ljude oko sebe.

Neka moja vjera ne ostane samo na riječima, nego neka se vidi u svakom mom djelu.

Gospodine, učini moje srce mjestom u kojem ima više ljubavi, više strpljenja i više mira.

Amen.